Medijski pluralizam, kao sistem slobodnih i nezavisnih institucija zaduženih za javno informisanje, je osnovna karakteristika demokratskih društava, a raznovrsna medijska scena omogućava iznošenje sučeljenih stavova i kritikovanje onih koji su na vlasti.

Uopšteno govoreći, možemo razlikovati interni medijski pluralizam, koji se odnosi na to kako su društvene i političke razlike zastupljene u medijskim sadržajima (npr. prikazivanje različitih kulturnih grupa ili različitih političkih i ideoloških stavova) i eksterni medijski pluralizam, koji podrazumeva raznovrsnost vlasništva i vlasničke strukture, što se još naziva i „pluralizam“ pružalaca informacija.

Koncentracija na medijskom tržištu predstavlja rizik po raznovrsnost ideja, što je upravo suprotno od onoga što medijski pluralizam predstavlja. Razlikujemo nekoliko vidova koncentracije:

• kada svega nekoliko “igrača” ima dominantan uticaj na javno mnjenje i onemogućava da se druga mišljenja i perspektive čuju (koncentracija medijskog vlasništva);
• kada je medijski sadržaj jednostran i fokusiran na određene teme, ljude, ideje i mišljenja (koncentracija medijskog sadržaja);
• kada publika čita, gleda i sluša samo određene medije (koncentracija medijske publike).

Uprkos tome što medijski pluralizam obuhvata mnogo dimenzija i suočava se sa mnogim rizicima, Monitor medijskog vlasništva (engl. Media Ownership Monitor - MOM) fokusira se na eksterni pluralizam, odnosno na koncentraciju medijskog vlasništva kao potencijalne pretnje medijskom pluralizmu.

Najveću prepreku predstavlja nedostatak transparentnosti medijskog vlasništva. Kako publika može da proceni pouzdanost informacija, kada ne zna ko ih obezbeđuje? Kako novinari mogu da rade dobro svoj posao, ako ne znaju za koga rade? Kako organi nadležni za medije mogu da se bore sa preteranom koncentracijom u medijskom sektoru, kada ne znaju ko upravlja medijima?

Monitor medijskog vlasništva stoga nastoji da promoviše transparentnost i da odgovori na pitanje ko zaista kontroliše medijske sadržaje tako što:

• daje informacije o tome ko su vlasnici najvažnijih medija iz svih sektora (televizije, radija, Interneta, štampe) kao i o njihovim relevantnim političkim, ekonomskim, prijateljskim porodičnim vezama;
• analizira potencijalni uticaj na formiranje javnog mnjenja na osnovu koncentracije publike;
• pojašnjava zakonsku regulativu o medijskom vlasništvu i koncentraciji, kao i implementaciju regulatornih mera zaštite.

Istraživanje „Monitoring medijskog vlasništva“ (MOM) sprovodi se na osnovu generičke metodologije i zamišljen je kao mapiranje koje bi rezultiralo javno dostupnom, kontinuirano ažuriranom bazom podataka o vlasničkoj strukturi relevantnih medija u zemlji.

Istraživanje odgovara na izazove transparentnosti i javnosti obezbeđuje podatke o tome ko je vlasnik medija, koji su njihovi interesi i veze, u kojoj meri postoji međusobna zavisnost i ko suosobe koje zaista imaju uticaj na javno mnjenje. Terensko istraživanje nije isključivo usmereno otkrivanje formalnih vlasnika, već i na one koji zaista kontrolišu medije. Pored toga, MOM obezbeđuje kontekstualizaciju podataka i kvalitativnu analizu, oslanjajući se na odgovarajuće specifičnosti medijskog tržišta i pravnog okruženja u zemlji.

Prikupljanje podataka u Srbiji obavio je lokalni istraživački tim Balkanske istraživačke mreže (BIRN Srbija) u saradnji sa Globalnim registrom medija (GMR).

Prikupljanje podataka je obavljeno uz pomoć Priručnika koji sadrži sledeća poglavlja:

• Poglavlje A „Kontekst“ pruža uvid u medijsko tržište i daje relevantne informacije kao što su zakonska regulativa po pitanju vlasništva, opšte informacije o zemlji i posebni podaci o medijskoj sceni. Ovo poglavlje omogućava bolje razumevanje zaključaka narednih poglavlja i razumevanje procenjenih rizika po medijski pluralizam.
• Poglavlje B „Medijsko tržište“ daje pregled tipova medija koji imaju značajnu ulogu u formiranju javnog mnjenja, a koji su određeni na osnovu udela u gledanosti, čitanosti ili slušanosti. Odabrano je oko najviše desetak medija po kategoriji - televizija, radio, štampani mediji i Internet.
• Poglavlje C „Vlasništvo“ istražuje ko su vlasnici, akcionari ili ljudi sa najviše uticaja na relevantne medije. Na osnovu ekonomskih faktora, odnosno na osnovu prihoda, određene su najvažnije medijske kuće, čije je vlasništvo potom detaljno analizirano. 
• Poglavlje D „Indikatori“ objašnjava indikatore koji su omogućili izračunavanje indeksa rizika po medijski pluralizam, čiji je uzrok kontrola vlasništva u medijima.

Priručnik je nastao na osnovu već postojećeg istraživanja o medijskom vlasništvu i medijskom pluralizmu. Indikatori su nastali po ugledu na Monitor medijskog pluralizma (Media Pluralism Monitor) Centra za medijski pluralizam i medijske slobode Instituta Evropskog univerziteta iz Firence (CMPF/ EUI), čiju je izradu finansirala Evropska unija.